Dnevnik volonterke Milice-kamp u Rangendingenu me je promijenio na bolje

  • -

Dnevnik volonterke Milice-kamp u Rangendingenu me je promijenio na bolje

Category : Iskustva volontera

Evo prođe već mjesec dana od kako je moja avantura počela. Avantura kojoj još ne znam pravo ime, kod avanture ” ijgd 2731” ili “Rangendingen workcamp 2017”, ja bih je možda nazvala “Moj početak”. Još uvijek sabiram utiske i pokušavam shvatiti da iako se tako čini sve to nije bio samo jedan predivan san.

Moja želja usmjerena ka putovanjima, volontiranju, proširivanju vidika proteže se duži period unazad. Priča za pričom, link za linkom…. Dođoh ja na sajt Mladih istraživača Srbije. Nakon početne sreće, razočaranje, vidim sve je u 2016. A onda nekoliko sedmica kasnije sasvim slučajno nabasam na link OKC-a o volonterskim kampovima, ali ovaj put kampovi u 2017. Sate i sate sam provela išćitavajući skoro svaki od njih. Napravila sam uži izbor i odlučila da odem do OKC-a. Tamo nas, mene i dvije drugarice, svi ljubazno dočekaju, ali posebno Svjetlana koja je bila, a i sad je, otvorena za svako pitanje. Završismo mi razgovor, nakon par dana pišem ja prijavu i sasvim slučajno odlučim da provjerim ima li šta za proljetni raspust. Rangendingen se činio idealan, najviše jer je blizu rođaka u slučaju da nešto krene po zlu. Nekako je to više ulijevalo povjerenje mojim roditeljima nego da me puste samu prvi put sa 16 godina negdje gdje na stotiname kilometara  nema niko “naš”. Odluka je pala, taj kamp ide prvi na listu. Prijavu sam odnijela petkom, utorak dobijam odgovor da sam primljena. Miješa se sreća sa pitanjem: “Jesam li ja spremna za ovo?”. Sve oko sebe sam ubijedila da jesam, pa tako i sebe. Nema sada odustajanja, mislim se. Prođoše dva dana, a kao da su prošle dvije minute. Ja već u autobusu, na putu prema rodbini kod kojih sam provela dva predivna dana. Villingen-Schwenningen, izvor Dunava, jedan od vrhova Švarcvalda…

Čujem glas tete sa navigacije: “za 200m stižete na lokaciju”. Uzbuđenje raste, auto se ubrzo zaustavlja. Izlazim i okrećem se oko sebe, evo me ispred škole u Rangendingenu, tačnije moje kuće naredne dvije sedmice. Uzimam torbu, i pomalo nesigurno ulazim kroz kapuju na kojoj pise “IJGD welcomes you”. Prikrivam svoju nesigurnost i trudim se djelovati samouvjereno i bez treme, sto mi i uspijeva. Ispred škole sjede Laura, Jonas, nasi team lideri, i Sofija ucesnica iz Bona. Upoznajemo se i uvode me da mi pokažu skolu. Nakon što su vidjeli da je sve uredu tetak i tetka me prvo vode na sladoled. Ispred slastičarne koja je 200m od škole je autobuska stanica. U momentu kad smo prolazili staje autobus iz njega izlaze četvoro mladih ljudi po kojima vidim da su vjerovatno krenuli na kamp. Nosili su mape i velike torbe. Odlučujem da im priđem. Upoznajem se sa prvim od njih, Erik iz Luksemburga, I pokazujem im put do škole. Rangendingen je u suštini malo mjesto u kome se jednostavno  snaći nakon što tu provedete pola sata, ali kada ste prvi put, iz ko zna kog dijela svijeta, nije tako lako. Nakon sladoleda vraćamo se do škole. Vrijeme je da se pozdravim sa njima i shvatam da je to to.
Okrećem se da mahnem autu pa onda ovaj put sama ulazim u školsko dvorište i kroz glavu mi prolazi da sam od ovog momenta narednih 15 dana “sama”. Ubrzo pristižu i ostali učesnici, upoznajemo se i odjednom smo skoro svi u kuhinji pomažemo u pripremanju večere. Trema koju je svako od nas  17 imao nestaje sa svakim zalogajem večere, a kasnije i tokom igri upoznavanja. Već prvo veče znamo ono osnovno jedni o drugima. Umorni od puta odlazimo u naše sobe, tacnije dvije ucionice koje su pretvorene u sobe. Kreveti da ne lažem, prilično neudobni.  To i nisu pravi kreveti, ali kad si umoran ne smeta ništa.Počinje novi dan, cijeli dan imamo slobodan jer je nedjelja. Odlično, jutro počinjemo sa još nekim igrama upoznavanja, pričom o očekivanjima. Shvatamo da svi imamo slična očekivanja i da ćemo se potruditi da ih ispunimo. Kasnije obilazimo Rangendingen, malo selo u kom imamo sve što nam je potrebno, priroda koja ga okružuje je predivna. Već smo se mi oslobodili i svako je popričao sa svakim, što bi se reklo svi smo kliknuli na prvu. Naveče se raspoređujemo u kuvarske timove.  Jupii već sutra je moj dan. Pričamo i o nekim pravilima, organizaciji i slično, u suštini, samo je bitno da poštujemo osnovno i imamo skoro potpunu slobodu, svi smo na istom nivou, nema pritiska i zajedno se dogovaramo.


Drugo veče prolazi prilično opušteno, a svako naredno sve opuštenije. Sutradan, ponedeljak je prvi radni dan. Nakon doručka svi zajedno odlazimo do jezera oko kog treba da renoviramo ”barefoot path”. Prije samog jezera imali smo prijem kod načelnika koji nas je vrlo ljubazno dočekao i pokazao gradsku kuću. Do jezera se stiže za 5-10 minuta pješke, a biciklima koje smo imali na raspolaganju još brže. Upoznali smo se sa radnicima i počeli izvršavati prve zadatke. Da ne dolazi do zabune, radni dan je ovako izgledao: jutarnja smjena traje od 9-12, pauza za ručak 12-13, i popodnevna 13-16. Taj dan je moj dan u kuhinji, pa smo nakon upoznavanja radnog mjesta Lizzy iz Moskve,  Sanne iz Njemacke i ja uzele dnevni budžet i otišle u kupovinu. Povratak nazad 15 minuta gurajući prepuna kolica je bio malo teži, ali svakako zabavan dio. Svaki dan koji sam bila u kuhinji sam stvarno uživala, jer je to nešto što stvarno volim. Pospremanje je malo dosadniji dio, ali zajedno sve brzo završimo. Svaki naredni dan smo se sve više zbližavali. Poslije posla bi obično išli na bazen, i na bazenu smo iako umorni igrali razne igre. Utorak veče smo počeli sa igrom ubijanja. Svako izvlači papirić i osoba sa papirića je meta koju trebaš ubiti poljubcem u obraz ali da niko ne vidi. Kada ubiješ metu, uzimaš papirić sa njenom metom i nastavljaš dalje sve dok ne dodješ do svog imena i tad postaješ besmrtan. Ako te neko ubije postaješ duh i nevidljiv tako da se drugi u tvom prisustvu mogu ubijati. Bilo je baš zanimljovo jer smo svi sumnjalj u sve i svugdje nas je išlo po troje.  Sanee i ja smo bile pobjednice. Vrijeme nam je bilo promjenjivo, ali za tu oblast je to normalno. U jednom danu smo imali i proljeće i ljeto i jesen i zimu. Tačnije sunce, kišu, snijeg i led, ali i to ima svoju draž. Jer da nije bilo tako ne bi nastalo dosta zanimljivih slika. Prvu sedmicu je vrijeme bilo relativno lijepo i toplo sa manjim promjenama. Iako inače nisam neki ljubitelj fudbala, bilo je zanimljivo gledati utakmicu u lokalnom baru, ali i međusobne “prepirke ljutih navijača”.Četvrtak opet moj dan za kuvanje.  Znala sam da je sutradan Omarov osamnaesti rođendan, pa sam odlučila da u dogovoru sa ostalima napravim izenađenje. Cijelo popodne koje sam trebala imati slobodno sam potrošila na pripremu torte. Ali se itekako isplatilo. Predveče smo se podijelili i svako je dobio dio koji treba očistiti. Tad nam se pridružio i poslednji učesnik, Aljoša iz Estonije. Na početku je bio vidno stidljiv jer smo se mi svi već znali. Već tokom večeri se upoznao i uklopio sa svima. Malo poslije ponoći smo slavljeniku iznijeli tortu i otpjevali pjesmu. Bila sam presrećna, jer je on bio srećan, a znala sam da sam ja većinom zaslužna za to. Nadam se da će se sjećati svog 18 rođendana i moje torte koja se, iako ja nisam bila zadovoljna kako je ispala, pojela za tren.

Od Velikog petka do Vaskršnjeg ponedeljka smo imali slobodne dane koje smo iskoristili za putovanja. Petak je jedna grupa otišla za Štutgart gdje su prenoćili, i u subotu dočekali drugu grupu koja je išla u Tübingen.  Ja sam otišla za grupom za Štutgart. Proveli smo divan dan lutajući ulicama ovog predivnog grada. Na putu ka vidikovcu “Kuća čaja” naišli smo na ambasadu BiH. Niko nije prepoznao čija je to zastava i šta predstavlja. Ali mislim da sad svi znaju. Kuća čaja je divno mjesto ušuškano u predivnu prirodnu okolinu, sa kog se pruža očaravajući pogled na cijeli Stuttgart. Dan je brzo prošao i došlo je vrijeme da se oprostim sa ostalima na dva dana. Plan je bio da me otprate na stanicu odakle ću otići do rodbine. Međutim nakon kupovine karte saznajemo da zbog radova voz ne ide. Sa ujakom se dogovaram da ga sačekam u hostelu, jer dolazi autom po mene. Ostali su se obradovali misleći da ipak ostajem sa njima tokom noći, i već mi nude da se ubacim u nečiju sobu. Omar mi čak govori da će on spavati na podu, a ja na njegovom krevetu. Zahvaljujem im se i objašnjavam da ostajem još samo dva sata. Kada je ujak došao po mene pozdravila sam se sa svima i krenuli smo da prošetamo gradom, pa ćemo onda kući. Taj rastanak mi je teško pao i nisam mogla ni zamisliti kako li ce tek biti zadnji dan. Sutradan sa ujakom odlazim do drugog ujaka u Manhaim. Usput stajemo u mjesto odakle izvorno potiču satovi kukavice, ali i Švarcvald torta. Poseban je osjećaj ispod Švarcvalda jesti Švarcvald u jedinoj slastičarni gdje se pravi po izvornom receptu. U povratku smo svratili u, kako ujak kaže, a ja se slažem, najljepši grad u Njemačkoj- Haildberg. Predivno iskorišten dan jer sam vidjela drage osobe koje nisam vidjela godinama, a po prvi put upoznala malog brata. Na Vaskrs ujutro doručkujem kod tetke, i krećem prema Hechingenu. Mjestu sastanka odakle krecemo prema jednom od najpoznatijih dvoraca u Njemačkoj, Hohenzolern Castle. Na stanici me čeka Jonas, a ostali će kasnije doći direktno na dvorac. Dogovaramo se da nas ujak odveze do mjesta odakle kreće mini bus koji vozi do samog dvorca. Dolazimo gore, očekujemo predivan pogled, ali zbog vemena smo bukvalno u oblacima. Okruženi smo maglom i oblacima pa odlučujemo da popijemo nešto toplo dok čekamo ostale. Nakon pola sata krenuli smo nazad prema ulazu da sačekamo ostale. Sada je pogled potpuno drugačiji, neuporedivo ljepši, pruža  se u nedogled. Ali nije samo zbog toga ljepši, nego i zbog toga sto opet vidim svoju novu porodicu na okupu. Grlim ih sve redom kao da se nismo vidjeli 100 godina. Obišli smo cijeli dvorac u kom je sve očaravajuće. Tih par sati smo živjeli u prošlosti. Dok smo odmarali počastila sam ih kuvanim jajima koje sam ponijela tetke i pokazala im naš način čestitanja i tucanja.  Vrijeme je za čas prošlo i morali smo krenuti nazad. Išli smo pješke nekoliko kilometara do Hechingena, gdje nam je bus za Rangendingen pobjegao ispred nosa. Pa smo vrijeme do sledećeg proveli u kafiću pričajuci o svemu i svačemu. Ponedjeljak su neki iskoristili za odmor, a mi drugi za posjetu obližnjem gradiću Horb. Simpatičan mali gradić prepun stepenica jer je skoro sav na brdu. Uticaj svih stepenica smo osjetili naredni dan,  ali vrijedilo je. Skoro sve vrijeme, osim kada smo se sklonili od pljuska, smo proveli lutajući i istraživajući svaki kutak ovog mjesta. Tako smo sebi stvarali zabavu, jer sa obzirom da je praznik ništa nije radilo i sreli smo ukupno dvoje ljudi koji žive tu i dvoje turista.
Sutradan smo nastavili za poslom tamo gdje smo stali. Bilo je poprilično ružno vrijeme, ali to nije pokvarilo naše raspoloženje i rad. Srijeda opet moj dan u kuhinji. Ovaj put sa Sofijom i  Omarom koji se prije oko dvije godine iz Avganistana doselio u Njemačku. Sa obzirom da je to bio najhladniji dan, na moj prijedlog za ručak smo pravili čorbu. Uspjela sam u namjeri da ih bar malo zagrije ali su se i oduševili kako je čorba bila ukusna, i kažu da do tad još nisu takvu jeli. I sad se pitam šta je toliko posebno u njoj, ali osim malo drugačijeg načina pripreme mi ništa ne pada na pamet.  Tokom dana za užinu smo pripremili uštipke, koje su oni prvi put jeli. Za večeru su bila Avganistanska jela kojima nisam upamtila imena. Bilo je tu svačega, patlidžan u tajnom sosu, piletina u drugom sosu, nešto najslicnije ajvaru i punoooo rižeeee, ali pripremljene na poseban način. I kao šlag na kraju desert sa kremom i voćem. Nije da se hvalim, ali se taj dan najbolje jelo.  To veče smo se podijelili u 3 tima  i svaki tim je imao 4 zadatka, tačnije sve su isti zadaci ali različit redoslijed. Prvi je bio napraviti selfi na bazenu, drugi napraviti živu skulpturu slona. Za treći smo se morali pomučiti trebali smo neki poklon odnijeti gospodinu Malfredu, čovjeku koji je bio jednim dijelom zadužen za nas,  naš domaćin na neki način. Njegovu kuću smo morali pronaći uz pomoć karte i poklon sakriti u dvorište. Četvrti je bio najzanimljiviji, napraviti muzički nastup. Mi smo se odlucili za miks užičkog i đurđevke i kaljinke. Kasnije smo svi prezentovali svoje nastupe  i naravno tu je bilo mnoogoo smijeha. Sledeći dan opet na radilištu. Kopanje, tovarenje raznih materijala u tačke i prevoženje, uklanjanje stare staze, postavljanje nove… Sve to po prilično lošem vremu, ali da je bilo bolje ne bi valjalo. Svako veče pa i to, osim igrica i zezanja pričali smo i o našim običajima, kulturi… Najzanimljivije je, osim probavanja raznih jela koja smo pravili, bilo probavati tradicionalnu hranu iz naših zemalja. Većinom su to bili slatkiši koje je skoro svako donio iz svoje zemlje. Baklava je, ja mislim, ukupni pobjednik iako su za mene to ruske čokoladice i meksički kokos.

Idući u petak ujutro na posao shvatamo kako je to zadnji radni dan i kako vrijeme stvarno leti. Doručkovali smo i krenuli ka jezeru. Obradovali smo se kad smo saznali da taj dan radimo samo prvu smjenu. Iako smo već završili dio koji smo trebali svi smo dali sve od sebe da završimo što je više moguće. Malo prije 12 su radnici objavili kraj. Pokupili smo alat i stali da se pozdravimo. Iako se nismo svi baš sporazumjeli sa njima jer su pričali samo njemački, i ponekad smo se nervirali jer ni oni nisu znali šta tačno treba raditi, ti ljudi i taj rad su nam svima prirasli za srce. Po njihovim osmijesima kojima su pokušavali prikriti tugu shvatili smo da i oni isto osjećaju. I da su zavoljeli ovih 17 mladih, ludih ljudi sa svih meridijana. Dali smo im male poklone, napravili zajedničku fotografiju i došlo je vrijeme da im mahnemo. Niko od nas nije zelio napustiti stazu a da je ne isproba. Izuli smo se i jedno po jedno, korak po korak prosetali cijelom stazom koju smo zajedno napravili. U tom momentu smo bili veoma ponosni na naš rad. Nismo mogli vjerovati da smo to završili za 7 i po radnih dana, ne radi se tu samo o stazi, nego i o svemu što smo naučili, svakoj prepreci koju smo zajedno prešli i još mnogo toga. Završili smo krug i I idalje nismo željeli da napustimo jezero. Iako nije bilo baš toplo, a voda zbog vremena tih dana jako hladna mi smo ipak odlucili da se okupamo u jezeru. Jedno po jedno u odjeci utrcali u vodu.  Stvarno smo se zabavili, to je jedna od ludjih stvari koje sam uradila. Prskali smo jedni druge, smijali se, cvokotali, vrištali jednostavno uživali u momentu i zaboravili na sve. Došlo je vrijeme da se vratimo u školu na ručak. Poslijepodne smo proveli spremajući se za veče. To veče je omladinski orkestar imao koncert na koji smo bili pozvani, a naš zadatak je bio da napravimo večeru za sve. Ko je htio pravio je nešto iz svoje zemlje. Uslovi su bili da je lako za transportovati i jesti i da ima dovoljno za 30-ak ljudi. Meni je pripalo da pravim nešto slatko pa sam se odlucila za čupavce. Najbolji čupavci koje sam ikad napravila iako nisam imala dovoljno kokosa za sve, pa sam improvizovala sa pahuljicama, odlična kombinacija. Bilo je tu jos grčka pita sa zeljem, italijanske bruskete, francuski kolač sa jabukama, i još svašta nešto. Odnijeli smo sve na mjesto koncerta, i sa obzirom da smo zakasnili prisustvovali smo samo 5 minuta, ali tokom večere smo se upoznali sa dosta ljudi. Svi su hvalili hranu,  sve je bilo preukusno I tražilo se još. Kasnije smo u lokalnom baru napravili zabavu u kojoj su koliko i mi uživali i vlasnici, rekoše da odavno bolje goste nisu imali i plesali su sa nama cijelo veče. Tu je bio u novinar koji ovaj put nije došao da nas intervjuiše, jer smo bili u novinama par puta, nego da uživa i oprosti se sa nama. Sa obzirom da smo prethodnu noć kasno legli subotu smo kasno ustali. Napravili smo plan čišćenja i svako je krenuo čistiti svoj dio. Poslije čišćenja mi koji smo željeli smo otišli u Tubingen. Studentski grad, veličine Banjaluke sa predivnim građevinama i parkovima. Istraživali smo ulice grada,  upijali njegove čari i na preporuku lokalaca otišli u jedan restoran gdje smo uživali u hrani. Tih par sati je proletilo i morali smo nazad. Kada smo se svi okupili u kuhinji počeli smo sa oproštajnim ritualima. Prvo smo imali brzo crtanje. Svako crta osobu preko puta i za to ima 30 sekundi i onda prelazi na sledeće mjesto kao na traci, tako da smo svi imali svoju sliku koju  su ostali nacrtali. To su vjerovatno najružniji crtezi ali ujedno i najdraži, bar meni. Kasnije smo svi pisali jedni drugima poruke na te crteže i to je meni najdraža materijalna uspomena. Upoređivali smo naša očekivanja i ono što se ostvarilo. Svi smo premašili očekivanja, ispunili i lične i zajedničke ciljeve i pobijedili strahove. Jedina stvar za koju smo,ako se tako može nazvati, imali zamjerku su kreveti, ali sa obzirom da smo bili umorni spavali smo kao bebe. Poslednji ritualčić je bila moja ideja, pravljenje paukove mreže. Ja bacam konopac jednoj osobi dok drugi kraj držim i kažem zasto baš njoj, taj neko drži dio i baca dalje i tako sve dok svi ne budemo povezani. U tom sam momentu sam shvatila da me za tih 16 ljudi veže mnogo više od jednog konopca. Veže me predivnih 15 dana koje ću zauvijek pamtiti. Nevjerovatno je kako toliko razliciti ljudi sa toliko strana svijeta mogu postati toliko bliski, nije samo žargon nego smo stvarno postali porodica. U očima svih nas se vidjelo isto, zelja da ne presječemo taj konopac. Iako smo presjekli kako bi svako uzeo dio za uspomenu da smo dio ovoga, mislim da se mreža koja se tu pocela plesti između svih nas neće tako lako prekinuti koliko god mi daleko bili. Završili smo sa službenim dijelom, neki su otišli spavati, a mi ostali smo odlučili tu cijelu noć provesti zajedno. Donijeli smo vreće za spavanje, tačnije oni vreće a ja svoj krevet, u kuhinju. Ostali smo budni pričajući o nama svima ali i i svačemu drugo. Umor nas je sve stigao i zaspali smo oko 6, dva sata sna su bila potpuno dovoljna. Svi smo ustali da završimo sa čišćenjem i vraćenjem školi izgled škole. Svaki dio škole, svaki očišćen centimetar, sve je bilo prepuno našin uspomena, kao da smo čistili naše tragove. Ali oni tad nisu očišćeni najbitniji su oni u nama. Iako se već  dva dana pripremamo za rastanak nekako smo stvarno počeli biti svjesni tek kada je prva grupa trebala ići. Pozdravili smo se i jedva zadržali suze, lažem nismo ih zadržali ni tad ni svaki naredni put kad nas je neko napustio. Došlo je vrijeme da poslednja grupa napusti naš dom. Prekontrolisali smo da nije šta ostalo i da li je sve uredu uzeli svoje stvari i poslednji put zakoračili van te škole. Uslikali smo se da imamo uspomenu na poslednje momente tu i u tišini krenuli ka stanici. Kroz glavu nam je prolazilo dosta toga, od momenta kada smo prije 15 dana išli istim ovim putem, ali u drugom smjeru pa sve do sad. Osjećanja su takođe bila pomiješana, svi smo pokušavali sakriti tugu. Iskoristili smo to vrijeme koje nam ostalo do njihovog busa za još malo priče i smijeha. Ubrzo vidim autobus iza krivine i tad zapravo shvatam da se ovdje kamp završava. Tu su bili još Laura, Jonas, moja draga Koreanka Kala, i Omar. Jako sam zagrlila svakog od njih, bus se zaustavljao i taman smo imali par sekundi  za grupni zagrljaj i obećanje da cemo ostati u kontaktu. Ušli su u bus a ja koristim zadnju  sekundu da im sa vrata kažem da ih volim i da im poželim srećan put. Vraćam se do slastičarne da sačekam tetka i tetku, oni dolaze i sjedamo gdje i onaj prvi dan. Sve je slično prvom danu ali toliko različito. Isti je Rangendingen kao i prije 15 dana, sada su ostali isti oni ljudi, bogatiji su za stazu oko jezera i nadam se lijepe uspomene na nas. Ja sam bogatija za toliko toga novog, za jedno predivno iskustvo prepuno toliko različitih stvari. Svaki momenat proveden tamo i svaka osoba koju sam upoznala postala je dio mene. Rangendingen me je promijenio na neki cudan način, shvatila sam šta sve mogu, promijenila sam sveukupno mišljenje o sebi na bolje. Već  tu u kaficu, ispijajući ledeni čaj im počinjem priču o svemu, priču koju sam u ovih mjesec dana ispričala nebrojano puta. Priču čiji je kraj samo prividan, ali ova priča ustvari nema kraj, nema jer je sve ovo samo početak nečega mnogo većeg.

P.S. Prošlo je 15 dana kako sam počela pisat ovaj tekst. Zbog obaveza nisam stigla ranije i evo poklopilo se da sam počela i završila tačno na mjesec dana poslije nego što je kamp poceo odnosno završio.